“Oni su mali, ali su veliki, odnosno hoću reći, nisu više mali, ali su dosta veliki da ne budu mali.” Svi smo mi odrasli uz ove poznate riječi iz uvodne špice Smogovaca. Akteri iz današnje priče dovoljno su mali, ali su i dovoljno veliki kako bi se već prije svoje desete godine uključili u aktivnosti nogometnog kluba Lokomotive iz Kutine.
Prvi dio sezone
Limači (djeca starosti od 8 do 10 godina) Lokomotive su u prvom dijelu sezone odigrali izvrsno i uz samo jednu izgubljenu utakmicu zauzeli prvo mjesto. To mjesto dijele s ekipom Moslavine 1 koja također ima jedan poraz. Ove su se dvije ekipe susrele dva puta tokom sezone i obje su ekipe ostvarile po jednu pobjedu. Kako su već sada odmakli svim ostalim ekipama, jasno je kako će međusobna utakmica ovog proljeća odlučiti prvaka. Bio bi to povijesni uspjeh za Lokomotivu koja do sada nikada nije bila prvak u toj kategoriji.
Započele pripreme za proljetni dio
Kako bi “mali” nogometaši spremno dočekali proljetni dio sezone, ove su zime odradili nekoliko treninga u sportskoj dvorani u Kutini. Na svakom treningu okupi se gotovo 20 dječaka željnih nogometa i zabave. Sve se to događa za vrijeme školskih praznika kako djeca ne bi zapostavila svoje školske obaveze. Nakon ovih par treninga, djeca se vraćaju u školske klupe, a kada dođe toplije vrijeme, započet će i najvažniji dio priprema, na samom igralištu.
Na mladima svijet ostaje
Iako je jasno kako je ovo većini samo zabava, ipak je jako lijepo vidjeti toliki broj djece kako vani na svježem zraku naganjaju loptu. Za svaku pohvalu su i roditelji koji su se aktivno uključili u rad kluba u ovoj kategoriji. Uvijek su spremni pomoći, doći na trening i utakmicu, voziti djecu, a na kraju svakog dijela sezone i prikupiti novčana sredstva kako bi se djeci organiziralo i malo druženje uz pizze i sok. Naravno da je i njima draže da su im djeca na nogometnom igralištu nego ispred laptopa i televizora. Kao što sam rekao, većina dječaka neće u budućnosti postati novi Messi ili Ronaldo. Ali samim time što stječu sportske navike i nove prijatelje, stječu pozitivan pogled na budućnost, a to je ono što je najpotrebnije.
Kako ih zadržati doma?
I dok se roditelji žale kako ih za školu treba tjerati i moliti, s odlaskom na igralište nemaju takvih problema. Međutim problem je što su toliko nervozni da već sat vremena prije treninga ili utakmice imaju spremne stvari i samo čekaju trenutak kada će krenuti. Nekima problem nisu niti vremenske neprilike. Tako jedan otac prepričava anegdotu u kojoj njegov sin gotovo na rubu suza moli da ide na trening iako vani pada jaka kiša. Otac nije imao drugog izbora nego ga dovesti na igralište kako bi se sam uvjerio da nažalost treninga neće biti.
Za kraj ne preostaje ništa drugo nego dečkima poželjeti sreću i još puno uspjeha u budućnosti. A njihov trener Matija dodaje jednu važnu napomenu: “Škola je ipak na prvom mjestu.”
Tko me ne zna, taj me sanja! 