Arhiva Oznaka: 40.godina

Kako je dobro biti amater!

U Kutini je u utorak, 20.11. održana svečanost povodom 40. godina postojanja Nogometnog kluba Lokomotiva. Svečanost obilježavanja započela je polaganjem vijenaca na kutinskom groblju za sve poginule i preminule članove Nk Lokomotive. Glavni događaj dana bila je nogometna utakmica između prvih momčadi Lokomotive i drugoligaša Hrvatskog dragovoljca. Gosti iz Zagreba odlučili su obilježiti veliki dan jednog malenog kluba te su uz utakmicu prisustvovali i polaganju vijenaca na groblju i završnoj svečanosti u domu u Radićevoj ulici. Tamo su svi osnivači kluba i dugogodišnji suradnici primili zahvalnice za pomoć i rad u klubu, a cijela zabava uz obilje dobre atmosfere potrajala je do dugo u noć.

Ovo je samo jedan događaj koji me potaknuo da pišem o amaterizmu u Hrvata. Nogometni klub Lokomotiva nalazi se u 1. županijskoj ligi, što je po rangiranju 5. liga hrvatskog nogometa. Ta je liga u potpunosti amaterizirana, a u istoimenom klubu niti jedan igrač, član uprave ili bilo tko drugi ne prima novac za obavljanje svoje funkcije. Ipak, klub je opstao već 40. godina.  Trenutno u Lokomotivi djeluje 5 selekcija: limači, pioniri, juniori, seniori i veterani. Kada se sve zbroji to je preko 100 ljudi uključenih u pogone istoimenog kluba. To je stotinu ljudi, djece koja svoje vrijeme ne provode na fejsbuku, u birtijama, pred televizorom ili jednostavno zatvoreni u svojim sobama.

Smatrate li samo profesionalni sport “pravim” sportom? Mislite li da se sportašem može nazvati samo netko tko ide po brojnim svjetskim i europskim natjecanjima? Upravo je amaterski sport najbrojniji. Upravo je amaterski sport taj koji ljude integrira u određene dijelove društva. Upravo je amaterski sport taj koji spaja ljude. Amateri možda ne primaju novce. Amateri možda ne postaju idoli diljem svijeta. Ali oni su sportaši u svakom smislu te riječi. I svatko tko je ijednom bio član neke amaterske ekipe, shvatit će o čemu pričam. U takvim klubovima postoji neki duh, postoji neka energija koja se ne može povezati s profesionalizmom. U takvim klubovima igrači postaju obitelj i zajedno proživljavaju mnoge situacije iz vlastitog života.

Da situacija nikako nije laka govori nam predsjednik Lokomotive, Ivan Rendulić. U kratkom razgovoru opisao je kako je to voditi jedan klub i s kakvim se sve poteškoćama bori u današnje vrijeme.

Gospodine Rendulić, možete li reći nešto o današnjem djelovanju nogometnog kluba Lokomotiva?

Pa, kao što ste i sami rekli Lokomotiva je upravo proslavila 40. godina svoga postojanja. Od tada do danas bilo je puno uspona i padova, ali ovo je jedno od najkritičnijih vremena u povijesti kluba. Ne samo našega, nego većine amaterskih klubova u regiji. Lokomotiva već nekoliko godina uspjeva održati u radu čak 5 pogona. U našem je sustavu preko 100 igrača, ali sve je teže financijski pokriti sve radnje potrebne za normalno funkcioniranje kluba.

Očito je kako su financije najveći problem amaterskih klubova. Koji su izvori financiranja takvih klubova i koji se sve troškovi javljaju u radu kluba?

Da, financije su definitivno najveći problem. Kod većine klubova javlja se i problem mlađih uzrasta jer djecu jednostavno ne privlači dolazak na igralište. Lokomotiva s time na sreću nema problema. Mi i dalje uspjevamo nekako privuči djecu i smatram kako za to nismo adekvatno financijski pokriveni. Izvori financiranja su prije svega grad Kutina koji daje najveći iznos, ali on također nije dovoljan za pokriti funkcioniranje kluba. Nešto novaca dolazi i od sitnih sponzora, ali i to je sve rjeđe. Vjerujte mi, mnogi od članova uprave potežu u vlastiti u džep kako bi klub i dalje postojao. A troškovi su brojni. Od plaćanja same registracije igrača, do sudaca, prijevoza, održavanja igrališta te vode i plina kako bi igrači uvijek došli na toplo.

To znači da biti predsjednik nije samo titula koja označava sjedenje u fotelji i nadgledanje rada?

Ha ha ha… U ovakvim uvjetima predsjednik je jednak običnom radniku. On mora većinu svog vremena provoditi na igralištu, a nemojte zaboraviti da uz to ima i svoj svakodnevni posao. Mora organizirati sve potrebno za održavanje utakmica, ali isto tako mora i lajmati, brisati svlačionice, stavljati mreže i puno drugih stvari.

Što onda potakne osobu da se uopće kandidira za predsjednika jednog nogometnog kluba?

Ljubav. Ljubav prema nogometu, ljubav prema klubu. Morate znati da Lokomotiva postoji već 40. godina. Neki ljudi su uz nju od samog osnivanja i oni se svim silama trude da nastavi s radom. A i kada vidite svu tu djecu koja vesela i s nestrpljenjem dolaze na svaku utakmicu i trening, shvatite da je to ono najvažnije. Shvatite da su ona upravo ono za što se isplati boriti i truditi. Jer svako dijete dovedeno na igralište, označava jedno dijete manje prepušteno nekim lošim utjecajima.

Kao što kaže predsjednik Rendulić, ljubav je ono što pokreće brojne entuzijaste. Djeca su ona na kojima svijet ostaje. Ako ih naučimo da nije potrebno biti Messi ili Ronaldo da bi bio sportaš, dolazimo na pravi put. Ako ih uspijemo potaknuti na bavljenje sportom, misija je uspjela. Jer par sati tjedno na zraku, s loptom i prijateljima ne može se mjeriti s par sati provedenih “buljenja” u monitore.

Označeno , , , , ,
InSide

Čušpajz "ili-ili" tema

zvonimirmatutinovic

Tko sam? Što sam? Vaš sam Spisatelj!

Sasvim (ne)obični ljudi

"Svatko vidi kako izgledaš, ali malo ih zna ono što zbilja jesi" N. Machiavelli

Piskaranje i piskaralaško prigovaranje.

Blog u službi konvergencije medija.

Press Code

''The more difficult the victory, the greater the happiness in winning!'' - Pele