U životu donirao gotovo 50 litara krvi!

Sjetite se samo koliko su nam puta na fakultetu rekli da otvorimo oči, pazimo na sitnice jer priče su svuda oko nas. A opet, toliko smo se puta susreli s time da ne znamo što napisati, kako pronaći priču. U takvim sam se problemima i sam našao tražeći ideju za novi post. A onda baš kako su rekli priča mi se našla pred očima. I to u doslovnom smislu. Svakodnevno čitamo kako se svi građani pozivaju da doniraju svoju krv i time učine jedno humano djelo. E pa moj je otac to humano djelo učinio ni manje ni više nego 104 puta.

Kako je sve počelo

Zvonko Friš  rođen je 3.3.1955. u Kutini kao najmlađe dijete u šesteročlanoj obitelji. Čim je navršio 18 godina započeo je s darivanjem krvi. “Krv sam počeo darivati jer sam na to gledao kao na moju pomoć onima kojima je pomoć potrebna. Možda nisam mogao izdvojiti koju kunu kako bi nekome pomogao, pa sam odlučio kako će to biti moj doprinos. A poslije je to jednostavno postala navika.”  I od toga nije odustao sve do danas. Ako znamo da muške osobe krv mogu dati četiri puta godišnje, možemo zaključiti kako je u 29 godina propustio tek desetak davanja. A ako isto tako znamo da se svakim davanjem uzima 450ml krvi, možemo zaključiti kako je do sada donirao 46,8 litara krvi. Ta je brojka gotovo 10 puta veća od ukupne količine krvi u odraslom čovjeku.

Prijem kod predsjednika

Nakon svakog jubilarnog darivanja, u našem je stanu osvanula diploma, medalja ili neko drugo priznanje. A nakon stotog puta stigao je i poziv za prijem kod predsjednika Josipovića. Zvonko je uz 144 drugih ljudi primio odličje “Reda Danice hrvatske s likom Katarine Zrinske”. Bilo je to još jedno lijepo priznanje, a predsjednik Josipović se svima zahvalio zbog njihove dobrote i spremnosti da pomognu drugima.  “Sigurno je velika čast primiti priznanje od predsjednika države. Međutim, nitko od nas to ne radi kako bi nekada upoznao predsjednika. Nakon svakog jubileja (50., 75. ili 100. davanja) uslijedila je neka nagrada. Zato sada moj stan krase razne značke, diplome i zlatnici koji svjedoče o svim tim godinama doniranja krvi. ”

Godina mirovanja

Iako je do sada bio i više nego redovit u svojim donacijama, prošlu je godinu cijelu morao propustiti. Zbog problema s tlakom nije bio u mogućnosti nastaviti sa svojom humanošću. 104 sigurno nije brojka na kojoj Zvonko misli stati i nada se kako će već naredne godine krenuti prema 110. davanju.

Krv nije voda

A da jabuka ne pada daleko od stabla, uvjerili smo se i u ovom slučaju. Nije Zvonko jedini iz obitelji koji se iskazao svojom humanošću. Naime, njegov je otac, također, krv donirao preko sto puta. A kako kaže popularna reklama: “Ni to nije sve.”  Zvonkova dva brata zajedno su krv darivali gotovo 200 puta. Jedan je ponosni član kluba 100+, dok je drugi u klubu 75 davanja.  Svi su zajedno do sada donirali oko 180 litara krvi i time sigurno spasili mnogo života.

Ovakvi slučajevi najčešće prolaze nezapaženo, ali upravo su oni heroji naše države. Svaka osoba koja barem jednom udijeli svoju krv nekome zaslužuje sve pohvale, a što tek onda reći za osobe koje su to učinile preko 100 puta? Oni su ponos Hrvatske.

Terapijsko jahanje s udrugom Topot

Udruga Topot iz Kutine osnovana je 2008. godine, a primarni je cilj bio razvoj konjičkih aktivnosti i promicanje ljubavi prema konjima. Topot sudjeluje u raznim manifestacijama i programima, a od prošle je godine krenuo s posebnim programom terapijskog jahanja.

Simbioza čovjeka i životinje

Nerijetko smo svjedoci priča o tome kako su čovjek i životinja najbolji prijatelji. Posebno mjesto u životinjskom svijetu zauzima najplemenitija životinja od svih- konj. Te graciozne životinje oduvijek ostavljaju jedan poseban dojam na ljude. Njihova veličina, ponašanje, trk, sve to izaziva divljenje i poštovanje kod ljudi. U Topotu su se dosjetili kako bi upravo ove životinje mogli iskoristiti za pomoć onima kojima je pomoć najpotrebnija. Djeci s poteškoćama u razvoju.

Kako konj može pomoći?

Vedran Lukačević, volonter u udruzi, otkrio je kako zapravo konj pomaže u ovakvim situacijama. “Konj svojim kretnjama i prirodnom toplinom pomaže u razgibavanju korisnika. Također, tu se pomaže i u socijalizaciji korisnika sa okolinom i komunikaciji.”  Uz to sve, svakako treba napomenuti i veliku dozu samopouzdanja koju korisnici dobiju nakon svakog jahanja jer ipak upravljaju tako velikom životinjom. Za ovakvu terapiju najzaslužnija je vlasnica ranča Sandra Prevendar- Nekvapil. “Sandra je na ideju terapijskog jahanja došla prije nekoliko godina, ali kako sama procedura oko pokretanja tako nečega traje,  s terapijskim se  jahanjem  počelo tek  prošle godine.”- rekao je Vedran.

Topot u ovom trenutku raspolaže s 13 konja od kojih se 6 koriste za terapijsko jahanje. Kako bi konji bili spremni za tu odgovornu zadaću, Vedran poručuje da im treba posvetiti puno pažnje. “Briga za konje je svakodnevna. Od hranjenja, čišćenja pa i izjahivanja. Tako da je teško reći koliko bi to sati bilo dnevno. Ali u svakom slučaju to je jedna određena odgovornost kako bi konji bili mirni i uredni prilikom terapije.”

Ovo je još jedan pokazatelj kako se i s malim stvarima može puno pomoći onima kojima je to potrebno. Iako nekima ne izgleda da je to od velike koristi, svi iz udruge u Topot pozivaju takve ljude da dođu na njihov ranč i pogledaju jednu takvu terapiju i porazgovaraju s korisnicima.

Za kraj Vedran vas sve koji imate veliku ljubav prema konjima poziva da se pridružite udruzi: ““Da bi postali volonter na terapijskom jahanju potrebna je samo dobra volja i malo slobodnog vremena za druženje.”