“Oni su mali, ali su veliki, odnosno hoću reći, nisu više mali, ali su dosta veliki da ne budu mali.” Svi smo mi odrasli uz ove poznate riječi iz uvodne špice Smogovaca. Akteri iz današnje priče dovoljno su mali, ali su i dovoljno veliki kako bi se već prije svoje desete godine uključili u aktivnosti nogometnog kluba Lokomotive iz Kutine.
Prvi dio sezone
Limači (djeca starosti od 8 do 10 godina) Lokomotive su u prvom dijelu sezone odigrali izvrsno i uz samo jednu izgubljenu utakmicu zauzeli prvo mjesto. To mjesto dijele s ekipom Moslavine 1 koja također ima jedan poraz. Ove su se dvije ekipe susrele dva puta tokom sezone i obje su ekipe ostvarile po jednu pobjedu. Kako su već sada odmakli svim ostalim ekipama, jasno je kako će međusobna utakmica ovog proljeća odlučiti prvaka. Bio bi to povijesni uspjeh za Lokomotivu koja do sada nikada nije bila prvak u toj kategoriji.
Započele pripreme za proljetni dio
Kako bi “mali” nogometaši spremno dočekali proljetni dio sezone, ove su zime odradili nekoliko treninga u sportskoj dvorani u Kutini. Na svakom treningu okupi se gotovo 20 dječaka željnih nogometa i zabave. Sve se to događa za vrijeme školskih praznika kako djeca ne bi zapostavila svoje školske obaveze. Nakon ovih par treninga, djeca se vraćaju u školske klupe, a kada dođe toplije vrijeme, započet će i najvažniji dio priprema, na samom igralištu.
Na mladima svijet ostaje
Iako je jasno kako je ovo većini samo zabava, ipak je jako lijepo vidjeti toliki broj djece kako vani na svježem zraku naganjaju loptu. Za svaku pohvalu su i roditelji koji su se aktivno uključili u rad kluba u ovoj kategoriji. Uvijek su spremni pomoći, doći na trening i utakmicu, voziti djecu, a na kraju svakog dijela sezone i prikupiti novčana sredstva kako bi se djeci organiziralo i malo druženje uz pizze i sok. Naravno da je i njima draže da su im djeca na nogometnom igralištu nego ispred laptopa i televizora. Kao što sam rekao, većina dječaka neće u budućnosti postati novi Messi ili Ronaldo. Ali samim time što stječu sportske navike i nove prijatelje, stječu pozitivan pogled na budućnost, a to je ono što je najpotrebnije.
Kako ih zadržati doma?
I dok se roditelji žale kako ih za školu treba tjerati i moliti, s odlaskom na igralište nemaju takvih problema. Međutim problem je što su toliko nervozni da već sat vremena prije treninga ili utakmice imaju spremne stvari i samo čekaju trenutak kada će krenuti. Nekima problem nisu niti vremenske neprilike. Tako jedan otac prepričava anegdotu u kojoj njegov sin gotovo na rubu suza moli da ide na trening iako vani pada jaka kiša. Otac nije imao drugog izbora nego ga dovesti na igralište kako bi se sam uvjerio da nažalost treninga neće biti.
Za kraj ne preostaje ništa drugo nego dečkima poželjeti sreću i još puno uspjeha u budućnosti. A njihov trener Matija dodaje jednu važnu napomenu: “Škola je ipak na prvom mjestu.”
A preeeslatki su 😀 Od malih nogu na igralištu, daleko od kompa 🙂
Možda neće biti Messi ili Ronaldo, ne daj Bože da napišem obrnutim redoslijedom, ali to ni nije krajnji cilj sporta. Bitno je da se druže, zabavljaju i ne vise na laptopu. Najpozitivnije je to što se roditelji trude i sudjeluju, jer je češći slučaj da ih ne zanima što dijete radi, bitno da se ne moraju brinuti za njega. U to sam se više puta uvjerila jer se uglavnom uvijek mučimo s pronalaskom dobrovoljaca za prijevoz, pa čak i kad im klub daje novac za gorivo.
Na prvom mjestu jest škola, ali škola koju će oni dobiti treniranjem bilo kojeg sporta je neprocjenjiva. Odmah sam se sjetila klinaca na futsalu, kako su živjele za trenutke kad ćemo u dvoranu… Klinci su preslatki! 🙂
Divno je vidjeti da ima još djece koja radije nakon škole odbareu igralište ili dvoranu i bave se sportom nego da sjede pred kompjuterima i igraju nasilne video igrice ili gledaju danas sve više besmislene crtane filmove i serije.
Ovo je za svaku pohvalu.
A škola, uvijek smo svi radije radili nešto drugo, ali i ona je sastavni dio odrastanja tako da im ona sigurno ne predstavlja toliko velik problem, ipak se i tamo nalaze njihovi prijatelji.