Povratak ledene groznice!

U nedjelju 13. 1. započinje četvrti po redu “Pan Arena Ice Fever”. Hokejaši Medveščaka u ovom će navratu u Areni odigrati 5 utakmica u 14 dana. Hokejaško ludilo započinje utakmicom protiv Innsbrucka, dok zadnji protivnik još uvijek nije poznat. Na svakoj utakmici očekuje se 15.000 gledatelja koji bi ponovno trebali stvoriti nezaboravnu atmosferu.

Početak

Prvi “Ice Fever” održan je u sezoni 2010./2011. Medvjedi su odigrali 4 utakmice (Klagenfurt, Vienna, Olimpija i Villach) te ostvarili dvije pobjede, jedan remi i jedan poraz (Vienna Capitals). Bio je to pravi spektakl kakav dugo nije viđen u cijeloj EBEL ligi. Svaka utakmica donijela je pune tribine i novi dokaz kako je Medveščak odnio primat u zagrebačkom sportu. Niti jedna druga ekipa ne može očekivati kako će u kratkom periodu na svakoj utakmici imati toliki broj gledatelja.

Da Medveščak nije samo prolazna zaluđenost, dokazala je već sljedeća godina koja je donijela čak sedam utakmica u Areni. Ponovno su tribine bile pune, atmosfera odlična, a i rezultati dobri. Četiri pobjede, dva remija i opet samo jedan poraz potvrda su da se Medvjedi dobro snalaze i na ledu Arene.

Godina za povijest

Uprava Medveščaka ove se godine odlučila za još veći zalogaj i još više spektakla. Sezona je započela Ice Feverom u pulskoj Areni, mjestu za koje nitko nije niti sanjao da bi jednog dana moglo ugostiti hokejašku utakmicu. Slike iz Pule obišle su svijet, a glas o Medveščaku pronio se svim kontinentima.

U studenom je odrađen i prvi dio Ice Fevera u zagrebačkoj Areni. Medvjedi su ostvarili dvije pobjede i jedan poraz što im je u tom trenutku donijelo i prvo mjesto na tablici. Prve tri utakmice (Innsbruck, Villach, Dornbirn) u nadolazećem Ice Feveru idealna su prilika da se Medvjedi ponovno vrate na čelo poretka.  Za zadnje dvije utakmice protivnici su još uvijek nepoznati jer tada započinje drugi krug EBEL-a. Ulaznice za ovaj spektakl kreću se u rasponu od 50 do 100 kuna.

Što je tako posebno u Medvjedima?

Odgovor na ovo pitanje traže gotovo svi oni koji se bave analizama sportskih događaja. Sjećam se svojih prvih dolazaka i putovanja Zagrebom. Bilo je to upravo u vrijeme kada je Medveščak igrao svoju povratničku sezonu. Na svakom kraju vidjeli su se jumbo plakati, reklame koje su vas pozivale da dođete u Dom sportova i podržite Medvjede. Iako nisam bio upoznat s cijelom pričom i u meni su probudili želju da odem vidjeti što se to tamo događa. Tako da možemo reći da je prvi preduvjet u stvaranju ovakve priče bio odličan marketing. Ljudi iz uprave pametno su dopustili da im stručnjaci osmisle cijelu kampanju, a za uzvrat su dobili ovo što imaju danas. Uz marketing, sve zasluge idu i upravi koja nije imala straha povlačiti nekada rizične poteze.

Treći i najvažniji aspekt uspjeha je publika. Hokejaška publika donijela je našoj domovini ono o čemu smo samo čitali, a nikada doživjeli. Na tribine dolaze cijele obitelji, nema vrijeđanja ili bilo kakvih fizičkih sukoba. Svoju se ekipu podržava cijelu utakmicu, a tuđu poštuje.  Pokazalo se i to da točenje alkohola na sportskim terenima ne pridonosi povećanju sukoba. Jednostavno se ova publika odlučila za nešto drugačije i zato je prihvaćena diljem Hrvatske, ali i u svim gradovima u kojima Medvjedi nastupaju.

U doba kada svi sportovi gube svoju publiku, kada se u Zagrebu na utakmicama nogometne Lige prvaka okupi jedva 5000 ljudi, neprocjenjiva je vrijednost imati kolektiv koji iz utakmice u utakmicu može okupiti 5000, 10 000 ili 15 000 gledatelja. Put Medveščaka jedini je ispravni put i svi oni koji ga odluče slijediti mogu očekivati samo pozitivne reakcije.

Oni su mali, ali su veliki…

“Oni su mali, ali su veliki, odnosno hoću reći, nisu više mali, ali su dosta veliki da ne budu mali.”  Svi smo mi odrasli uz ove poznate riječi iz uvodne špice Smogovaca. Akteri iz današnje priče dovoljno su mali, ali su i dovoljno veliki kako bi se već prije svoje desete godine  uključili u aktivnosti nogometnog kluba Lokomotive iz Kutine.

Prvi dio sezone

Limači (djeca starosti od 8 do 10 godina) Lokomotive su u prvom dijelu sezone odigrali izvrsno i uz samo jednu izgubljenu utakmicu zauzeli prvo mjesto. To mjesto dijele s ekipom Moslavine 1 koja također ima jedan poraz. Ove su se dvije ekipe susrele dva puta tokom sezone i obje su ekipe ostvarile po jednu pobjedu. Kako su već sada odmakli svim ostalim ekipama, jasno je kako će međusobna utakmica ovog proljeća odlučiti prvaka. Bio bi to povijesni uspjeh za Lokomotivu koja do sada nikada nije bila prvak u toj kategoriji.

Započele pripreme za proljetni dio

Kako bi “mali” nogometaši spremno dočekali proljetni dio sezone, ove su zime odradili nekoliko treninga u sportskoj dvorani u Kutini. Na svakom treningu okupi se gotovo 20 dječaka željnih nogometa i zabave. Sve se to događa za vrijeme školskih praznika kako djeca ne bi zapostavila svoje školske obaveze. Nakon ovih par treninga, djeca se vraćaju u školske klupe, a kada dođe toplije vrijeme, započet će i najvažniji dio priprema, na samom igralištu.

Na mladima svijet ostaje

Iako je jasno kako je ovo većini samo zabava, ipak je jako lijepo vidjeti toliki broj djece kako vani na svježem zraku naganjaju loptu. Za svaku pohvalu su i roditelji koji su se aktivno uključili u rad kluba u ovoj kategoriji. Uvijek su spremni pomoći, doći na trening i utakmicu, voziti djecu, a na kraju svakog dijela sezone i prikupiti novčana sredstva kako bi se djeci organiziralo i malo druženje uz pizze i sok. Naravno da je i njima draže da su im djeca na nogometnom igralištu nego ispred laptopa i televizora.  Kao što sam rekao, većina dječaka neće u budućnosti postati novi Messi ili Ronaldo. Ali samim time što stječu sportske navike i nove prijatelje, stječu pozitivan pogled na budućnost, a to je ono što je najpotrebnije.

Kako ih zadržati doma?

I dok se roditelji žale kako ih za školu treba tjerati i moliti, s odlaskom na igralište nemaju takvih problema. Međutim problem je što su toliko nervozni da već sat vremena prije treninga ili utakmice imaju spremne stvari i samo čekaju trenutak kada će krenuti. Nekima problem nisu niti vremenske neprilike. Tako jedan otac prepričava anegdotu u kojoj njegov sin gotovo na rubu suza moli da ide na trening iako vani pada jaka kiša. Otac nije imao drugog izbora nego ga dovesti na igralište kako bi se sam uvjerio da nažalost treninga neće biti.

Za kraj ne preostaje ništa drugo nego dečkima poželjeti sreću i još puno uspjeha u budućnosti. A njihov trener Matija dodaje jednu važnu napomenu: “Škola je ipak na prvom mjestu.”

Ovaj vrtuljak zahtijeva JavaScript

S jednog brda u 25 zemalja svijeta

Već devet godina zaredom u Zagrebu se voze utrke Svjetskog skijaškog kupa. Na Sljemenu, tom malom brdašcu u usporedbi sa svim ostalim skijalištima, i ove se godine okupila sve krema svjetskog skijanja. 4.1. u noćnoj utrci na stazu su izašle žene, dok su muškarci predvođeni Ivicom Kostelićem ove godine odradili dnevnu utrku. A kako ovo ne bi bio još samo jedan puki izvještaj o tome tko je bio prvi, tko je iznenadio, a tko podbacio, pozabavit ćemo se “ne-sportskim” aspektima ove utrke.

Prijenos na svim kontinentima

Kada ljudi čuju za Hrvatsku sigurno im na pamet ne pada skijanje. Ne padaju im ni planine, ni snijeg ni zima. A opet kada ljudi čuju za Hrvatsku pada im na pamet Vip Snow Queen Trophy ili po naški “Snježna kraljica”. Ono što se svake godine dogodi u Zagrebu je gotovo pa nestvarno.  Zemlja s jednom planinom i dva i pol brda uspjeva već gotovo deset godina organizirati najbolju skijašku utrku. Koliko je dobra utrka, najbolje govori činjenica da je prijenos muškog slaloma vidljiv na svim kontinentima. Zamislite, Sljeme i Zagreb u svakom kutu kugle zemaljske. Riječi hvale za organizaciju dolaze iz usta svih sudionika. Upravo je ta organizacija ono što najviše fascinira kod sljemenske utrke. Treba spomenuti kako u prilog Sljemenu ide to što je to jedna od rijetkih utrka koje se održavaju u glavnim gradovima. Skijaši se nalaze u samom centru grada, prije i poslije utrke se mogu opustiti šetnjom i razgledavanjem naše metropole. Velika razlika u odnosu na ostala skijališta koja se nalaze u malim mjestima na planinama.

Savršena publika

Svake godine nakon Snježne kraljice čitamo kako je publika bila fantastična. Samim time što se okupi u tolikom broju, pridonosi ugledu utrke. Jer 8000 gledatelja na utrci ženskog slaloma u kojem Hrvatska nema aduta ne za slavlje, nego za drugu vožnju dovoljno govori samo za sebe. Kada se takav broj okupi na ženskom slalomu, nije niti čudno da Ivica u svojoj utrci privuče gotovo 15 000 gledatelja. Sigurno da u tome svoje prste imaju i organizatori koji se pobrinu da nitko ne ostane gladan i žedan. Sendviči, sarma, grah, sokovi, čaj i mnoge druge stvari nisu najvažnija stvar sljemenske utrke, ali nikako nisu za baciti. I mali navijački rekviziti ove su se godine pokazali kao pun pogodak. Zastavice koje su dobili svi u publici dočarale su posebnu atmosferu. Atmosfera je to kakvu bi poželjele mnoge skijaške utrke.

Nije sve tako bajno

Ako već tražimo problem u vezi Snježne kraljice, možemo ga pronaći u onome što kronično nedostaje našoj državi. Riječ je o onome što pokreće svijet- novcu. Da bi sve teklo onako kako je zamišljeno potrebno je puno, a neki će reći i previše novca. I dok su troškovi organizacije ono što je jednostavno tako, u oči upada nagradni fond Snježne kraljice. On je drugi najveći u cijelom Svjetskom kupu i to je nešto što ne drži vodu. Jer svi znamo u kakvoj se situaciji nalazi Hrvatska i kakva recesija pogađa cijeli svijet. Nigdje drugdje svi oni koji završe utrku ne dobiju neke novce. Ali Zagreb se odlučio i za to. Možda je i to razlog što natjecatelji jedan do drugog izjavljuju ljubav Snježnoj kraljici. Jer ovdje imaju sve što požele. Luksuzan hotel, velike nagrade i utrku u glavnom gradu. Ako je sljemenska utrka toliko posebna, ona će takva biti i sa smanjenim nagradnim fondom. Uostalom stalno se ističe kako su slike sjajne atmosfere ono što odlazi u svijet, a publika će dolaziti bio nagradni fond 120.000 eura ili 50.000 eura. Pitanje je samo kakvu će sliku svijetu tada poslati skijaši.

Jasno je kako je organizacija cijele utrke dosegla vrhunac i iznad toga se ne može. Na skijaškom savezu i organizatorima je da sada na tom vrhu i ostanu, ali i da se zapitaju može li se jednako dobra utrka održati i s manjim budžetom.

U životu donirao gotovo 50 litara krvi!

Sjetite se samo koliko su nam puta na fakultetu rekli da otvorimo oči, pazimo na sitnice jer priče su svuda oko nas. A opet, toliko smo se puta susreli s time da ne znamo što napisati, kako pronaći priču. U takvim sam se problemima i sam našao tražeći ideju za novi post. A onda baš kako su rekli priča mi se našla pred očima. I to u doslovnom smislu. Svakodnevno čitamo kako se svi građani pozivaju da doniraju svoju krv i time učine jedno humano djelo. E pa moj je otac to humano djelo učinio ni manje ni više nego 104 puta.

Kako je sve počelo

Zvonko Friš  rođen je 3.3.1955. u Kutini kao najmlađe dijete u šesteročlanoj obitelji. Čim je navršio 18 godina započeo je s darivanjem krvi. “Krv sam počeo darivati jer sam na to gledao kao na moju pomoć onima kojima je pomoć potrebna. Možda nisam mogao izdvojiti koju kunu kako bi nekome pomogao, pa sam odlučio kako će to biti moj doprinos. A poslije je to jednostavno postala navika.”  I od toga nije odustao sve do danas. Ako znamo da muške osobe krv mogu dati četiri puta godišnje, možemo zaključiti kako je u 29 godina propustio tek desetak davanja. A ako isto tako znamo da se svakim davanjem uzima 450ml krvi, možemo zaključiti kako je do sada donirao 46,8 litara krvi. Ta je brojka gotovo 10 puta veća od ukupne količine krvi u odraslom čovjeku.

Prijem kod predsjednika

Nakon svakog jubilarnog darivanja, u našem je stanu osvanula diploma, medalja ili neko drugo priznanje. A nakon stotog puta stigao je i poziv za prijem kod predsjednika Josipovića. Zvonko je uz 144 drugih ljudi primio odličje “Reda Danice hrvatske s likom Katarine Zrinske”. Bilo je to još jedno lijepo priznanje, a predsjednik Josipović se svima zahvalio zbog njihove dobrote i spremnosti da pomognu drugima.  “Sigurno je velika čast primiti priznanje od predsjednika države. Međutim, nitko od nas to ne radi kako bi nekada upoznao predsjednika. Nakon svakog jubileja (50., 75. ili 100. davanja) uslijedila je neka nagrada. Zato sada moj stan krase razne značke, diplome i zlatnici koji svjedoče o svim tim godinama doniranja krvi. ”

Godina mirovanja

Iako je do sada bio i više nego redovit u svojim donacijama, prošlu je godinu cijelu morao propustiti. Zbog problema s tlakom nije bio u mogućnosti nastaviti sa svojom humanošću. 104 sigurno nije brojka na kojoj Zvonko misli stati i nada se kako će već naredne godine krenuti prema 110. davanju.

Krv nije voda

A da jabuka ne pada daleko od stabla, uvjerili smo se i u ovom slučaju. Nije Zvonko jedini iz obitelji koji se iskazao svojom humanošću. Naime, njegov je otac, također, krv donirao preko sto puta. A kako kaže popularna reklama: “Ni to nije sve.”  Zvonkova dva brata zajedno su krv darivali gotovo 200 puta. Jedan je ponosni član kluba 100+, dok je drugi u klubu 75 davanja.  Svi su zajedno do sada donirali oko 180 litara krvi i time sigurno spasili mnogo života.

Ovakvi slučajevi najčešće prolaze nezapaženo, ali upravo su oni heroji naše države. Svaka osoba koja barem jednom udijeli svoju krv nekome zaslužuje sve pohvale, a što tek onda reći za osobe koje su to učinile preko 100 puta? Oni su ponos Hrvatske.