Udruga Topot iz Kutine osnovana je 2008. godine, a primarni je cilj bio razvoj konjičkih aktivnosti i promicanje ljubavi prema konjima. Topot sudjeluje u raznim manifestacijama i programima, a od prošle je godine krenuo s posebnim programom terapijskog jahanja.
Simbioza čovjeka i životinje
Nerijetko smo svjedoci priča o tome kako su čovjek i životinja najbolji prijatelji. Posebno mjesto u životinjskom svijetu zauzima najplemenitija životinja od svih- konj. Te graciozne životinje oduvijek ostavljaju jedan poseban dojam na ljude. Njihova veličina, ponašanje, trk, sve to izaziva divljenje i poštovanje kod ljudi. U Topotu su se dosjetili kako bi upravo ove životinje mogli iskoristiti za pomoć onima kojima je pomoć najpotrebnija. Djeci s poteškoćama u razvoju.
Kako konj može pomoći?
Vedran Lukačević, volonter u udruzi, otkrio je kako zapravo konj pomaže u ovakvim situacijama. “Konj svojim kretnjama i prirodnom toplinom pomaže u razgibavanju korisnika. Također, tu se pomaže i u socijalizaciji korisnika sa okolinom i komunikaciji.” Uz to sve, svakako treba napomenuti i veliku dozu samopouzdanja koju korisnici dobiju nakon svakog jahanja jer ipak upravljaju tako velikom životinjom. Za ovakvu terapiju najzaslužnija je vlasnica ranča Sandra Prevendar- Nekvapil. “Sandra je na ideju terapijskog jahanja došla prije nekoliko godina, ali kako sama procedura oko pokretanja tako nečega traje, s terapijskim se jahanjem počelo tek prošle godine.”- rekao je Vedran.
Topot u ovom trenutku raspolaže s 13 konja od kojih se 6 koriste za terapijsko jahanje. Kako bi konji bili spremni za tu odgovornu zadaću, Vedran poručuje da im treba posvetiti puno pažnje. “Briga za konje je svakodnevna. Od hranjenja, čišćenja pa i izjahivanja. Tako da je teško reći koliko bi to sati bilo dnevno. Ali u svakom slučaju to je jedna određena odgovornost kako bi konji bili mirni i uredni prilikom terapije.”
Ovo je još jedan pokazatelj kako se i s malim stvarima može puno pomoći onima kojima je to potrebno. Iako nekima ne izgleda da je to od velike koristi, svi iz udruge u Topot pozivaju takve ljude da dođu na njihov ranč i pogledaju jednu takvu terapiju i porazgovaraju s korisnicima.
Za kraj Vedran vas sve koji imate veliku ljubav prema konjima poziva da se pridružite udruzi: ““Da bi postali volonter na terapijskom jahanju potrebna je samo dobra volja i malo slobodnog vremena za druženje.”
Tko me ne zna, taj me sanja! 
Ovo je stvarno predivno! Konji su predivne životinje, a kada vidim u kakve se svrhe mogu upotrebljavati, divim im se još više.
Na stranici Udruge Don Kihot (http://www.donkihot.hr/) pronašla sam informaciju da jahanje na konju djeci pomaže i u razvijanju predčitalačkih i predmatematičkih vještina. Dosad nisam imala pojma da te prekrasne životinje mogu pomagati i u takvim potrebama.
Posao ovih volontera stvarno je zanimljiv, imaju priliku raditi i s konjima i s djecom, a to je vjerojatno zaista predivno iskustvo.
Drago mi je što si uzeo ovakvo nešto kao temu svoga posta, ljudi bi trebali više pisati o ovakvim stvarima 🙂
Broj je udruga za terapijsko jahanje svakim danom se povećava što je ujedno i pokazatelj da su potrebni današnjem društvu. Jahanjem se razvijaju motoričke sposobnosti, ali se i osoba ujedno izgrađuje i stvara jednu posebnu povezanost sa životinjom.
Broj djece sa sa nekim oblikom invaliditeta nije zanemariv. Roditelji te djece jednostavno nekad ne znaju kome se treba obratiti, ali jednom kad ostvare kontakt s određenom udrugom, nastoje svoje dijete i upisati na terapijsko jahanje.
Ovakav oblik djelovanja u civilnom društvu ima vrlo veliku važnost. Daljnjim razvojem civilnog društva broj udruga bi se trebao povećati, a samim time i broj korisnika.
Terapijsko jahanje stvarno je vrlo vrijedna i korisna stvar kako bi se pomoglo onima kojima je pomoć i najpotrebnija.
Naime, obiteljski prijatelji imaju sina koji je posvojen te je kao malen pretrpio velike traume, zatvarao se u sebe, imao je noćne more, nije bio drušven i slično te se otkako je krenuo na terapijsko jahanje p0očeo otvarati i postajao je druželjubiv i pristupačan. Dijete se okrenulo sportu, u školi mu je isto tako krenulo, tako da je to havle vrijedan projekt.
Sada znam da su roditelji izdvojili novac kako bi kupili konja kako bi omn i njegov također posvojeni brat mogli nastaviti s terapijama i kod kuće te kako bi održali kontinuitet rada na sebi samima.
Ovo mi je najbolji post do sada!!!!! Stvarno mislim da konji mogu puuuno pomoći djeci… Samo bi bilo još ljepše kada bi se i neki krupni sponzori odlučili pomoći i da se što većem broju djece omogući ovakva terapija :))
Sad mi je stvarno žao što ne živim u Kutini jer bih se sigurno kao volonter priključila ovoj udruzi. Ooobožavam konje pa mi je vrlo žao što kod mene doma nema nešto takvo. I ja ih smatram plemenitim i divnim životinjama, a i iz mnogo sam izvora čula da terapijsko jahanje stvarno djeluje i da su djeca presretna kad znaju da odlaze na ranč.
Super post, Mario! 🙂