Povratak ledene groznice!

U nedjelju 13. 1. započinje četvrti po redu “Pan Arena Ice Fever”. Hokejaši Medveščaka u ovom će navratu u Areni odigrati 5 utakmica u 14 dana. Hokejaško ludilo započinje utakmicom protiv Innsbrucka, dok zadnji protivnik još uvijek nije poznat. Na svakoj utakmici očekuje se 15.000 gledatelja koji bi ponovno trebali stvoriti nezaboravnu atmosferu.

230120111247

Početak

Prvi “Ice Fever” održan je u sezoni 2010./2011. Medvjedi su odigrali 4 utakmice (Klagenfurt, Vienna, Olimpija i Villach) te ostvarili dvije pobjede, jedan remi i jedan poraz (Vienna Capitals). Bio je to pravi spektakl kakav dugo nije viđen u cijeloj EBEL ligi. Svaka utakmica donijela je pune tribine i novi dokaz kako je Medveščak odnio primat u zagrebačkom sportu. Niti jedna druga ekipa ne može očekivati kako će u kratkom periodu na svakoj utakmici imati toliki broj gledatelja.

Da Medveščak nije samo prolazna zaluđenost, dokazala je već sljedeća godina koja je donijela čak sedam utakmica u Areni. Ponovno su tribine bile pune, atmosfera odlična, a i rezultati dobri. Četiri pobjede, dva remija i opet samo jedan poraz potvrda su da se Medvjedi dobro snalaze i na ledu Arene.

Godina za povijest

Uprava Medveščaka ove se godine odlučila za još veći zalogaj i još više spektakla. Sezona je započela Ice Feverom u pulskoj Areni, mjestu za koje nitko nije niti sanjao da bi jednog dana moglo ugostiti hokejašku utakmicu. Slike iz Pule obišle su svijet, a glas o Medveščaku pronio se svim kontinentima.

U studenom je odrađen i prvi dio Ice Fevera u zagrebačkoj Areni. Medvjedi su ostvarili dvije pobjede i jedan poraz što im je u tom trenutku donijelo i prvo mjesto na tablici. Prve tri utakmice (Innsbruck, Villach, Dornbirn) u nadolazećem Ice Feveru idealna su prilika da se Medvjedi ponovno vrate na čelo poretka.  Za zadnje dvije utakmice protivnici su još uvijek nepoznati jer tada započinje drugi krug EBEL-a. Ulaznice za ovaj spektakl kreću se u rasponu od 50 do 100 kuna.

15012012306

Što je tako posebno u Medvjedima?

Odgovor na ovo pitanje traže gotovo svi oni koji se bave analizama sportskih događaja. Sjećam se svojih prvih dolazaka i putovanja Zagrebom. Bilo je to upravo u vrijeme kada je Medveščak igrao svoju povratničku sezonu. Na svakom kraju vidjeli su se jumbo plakati, reklame koje su vas pozivale da dođete u Dom sportova i podržite Medvjede. Iako nisam bio upoznat s cijelom pričom i u meni su probudili želju da odem vidjeti što se to tamo događa. Tako da možemo reći da je prvi preduvjet u stvaranju ovakve priče bio odličan marketing. Ljudi iz uprave pametno su dopustili da im stručnjaci osmisle cijelu kampanju, a za uzvrat su dobili ovo što imaju danas. Uz marketing, sve zasluge idu i upravi koja nije imala straha povlačiti nekada rizične poteze.

Treći i najvažniji aspekt uspjeha je publika. Hokejaška publika donijela je našoj domovini ono o čemu smo samo čitali, a nikada doživjeli. Na tribine dolaze cijele obitelji, nema vrijeđanja ili bilo kakvih fizičkih sukoba. Svoju se ekipu podržava cijelu utakmicu, a tuđu poštuje.  Pokazalo se i to da točenje alkohola na sportskim terenima ne pridonosi povećanju sukoba. Jednostavno se ova publika odlučila za nešto drugačije i zato je prihvaćena diljem Hrvatske, ali i u svim gradovima u kojima Medvjedi nastupaju.

230120111250

U doba kada svi sportovi gube svoju publiku, kada se u Zagrebu na utakmicama nogometne Lige prvaka okupi jedva 5000 ljudi, neprocjenjiva je vrijednost imati kolektiv koji iz utakmice u utakmicu može okupiti 5000, 10 000 ili 15 000 gledatelja. Put Medveščaka jedini je ispravni put i svi oni koji ga odluče slijediti mogu očekivati samo pozitivne reakcije.

Označeno , , ,

Oni su mali, ali su veliki…

“Oni su mali, ali su veliki, odnosno hoću reći, nisu više mali, ali su dosta veliki da ne budu mali.”  Svi smo mi odrasli uz ove poznate riječi iz uvodne špice Smogovaca. Akteri iz današnje priče dovoljno su mali, ali su i dovoljno veliki kako bi se već prije svoje desete godine  uključili u aktivnosti nogometnog kluba Lokomotive iz Kutine.

OLYMPUS DIGITAL CAMERA

Prvi dio sezone

Limači (djeca starosti od 8 do 10 godina) Lokomotive su u prvom dijelu sezone odigrali izvrsno i uz samo jednu izgubljenu utakmicu zauzeli prvo mjesto. To mjesto dijele s ekipom Moslavine 1 koja također ima jedan poraz. Ove su se dvije ekipe susrele dva puta tokom sezone i obje su ekipe ostvarile po jednu pobjedu. Kako su već sada odmakli svim ostalim ekipama, jasno je kako će međusobna utakmica ovog proljeća odlučiti prvaka. Bio bi to povijesni uspjeh za Lokomotivu koja do sada nikada nije bila prvak u toj kategoriji.

Započele pripreme za proljetni dio

Kako bi “mali” nogometaši spremno dočekali proljetni dio sezone, ove su zime odradili nekoliko treninga u sportskoj dvorani u Kutini. Na svakom treningu okupi se gotovo 20 dječaka željnih nogometa i zabave. Sve se to događa za vrijeme školskih praznika kako djeca ne bi zapostavila svoje školske obaveze. Nakon ovih par treninga, djeca se vraćaju u školske klupe, a kada dođe toplije vrijeme, započet će i najvažniji dio priprema, na samom igralištu.

OLYMPUS DIGITAL CAMERA

Na mladima svijet ostaje

Iako je jasno kako je ovo većini samo zabava, ipak je jako lijepo vidjeti toliki broj djece kako vani na svježem zraku naganjaju loptu. Za svaku pohvalu su i roditelji koji su se aktivno uključili u rad kluba u ovoj kategoriji. Uvijek su spremni pomoći, doći na trening i utakmicu, voziti djecu, a na kraju svakog dijela sezone i prikupiti novčana sredstva kako bi se djeci organiziralo i malo druženje uz pizze i sok. Naravno da je i njima draže da su im djeca na nogometnom igralištu nego ispred laptopa i televizora.  Kao što sam rekao, većina dječaka neće u budućnosti postati novi Messi ili Ronaldo. Ali samim time što stječu sportske navike i nove prijatelje, stječu pozitivan pogled na budućnost, a to je ono što je najpotrebnije.

Kako ih zadržati doma?

I dok se roditelji žale kako ih za školu treba tjerati i moliti, s odlaskom na igralište nemaju takvih problema. Međutim problem je što su toliko nervozni da već sat vremena prije treninga ili utakmice imaju spremne stvari i samo čekaju trenutak kada će krenuti. Nekima problem nisu niti vremenske neprilike. Tako jedan otac prepričava anegdotu u kojoj njegov sin gotovo na rubu suza moli da ide na trening iako vani pada jaka kiša. Otac nije imao drugog izbora nego ga dovesti na igralište kako bi se sam uvjerio da nažalost treninga neće biti.

Za kraj ne preostaje ništa drugo nego dečkima poželjeti sreću i još puno uspjeha u budućnosti. A njihov trener Matija dodaje jednu važnu napomenu: “Škola je ipak na prvom mjestu.”

This slideshow requires JavaScript.

Označeno , ,

S jednog brda u 25 zemalja svijeta

Već devet godina zaredom u Zagrebu se voze utrke Svjetskog skijaškog kupa. Na Sljemenu, tom malom brdašcu u usporedbi sa svim ostalim skijalištima, i ove se godine okupila sve krema svjetskog skijanja. 4.1. u noćnoj utrci na stazu su izašle žene, dok su muškarci predvođeni Ivicom Kostelićem ove godine odradili dnevnu utrku. A kako ovo ne bi bio još samo jedan puki izvještaj o tome tko je bio prvi, tko je iznenadio, a tko podbacio, pozabavit ćemo se “ne-sportskim” aspektima ove utrke.

Ivica

Prijenos na svim kontinentima

Kada ljudi čuju za Hrvatsku sigurno im na pamet ne pada skijanje. Ne padaju im ni planine, ni snijeg ni zima. A opet kada ljudi čuju za Hrvatsku pada im na pamet Vip Snow Queen Trophy ili po naški “Snježna kraljica”. Ono što se svake godine dogodi u Zagrebu je gotovo pa nestvarno.  Zemlja s jednom planinom i dva i pol brda uspjeva već gotovo deset godina organizirati najbolju skijašku utrku. Koliko je dobra utrka, najbolje govori činjenica da je prijenos muškog slaloma vidljiv na svim kontinentima. Zamislite, Sljeme i Zagreb u svakom kutu kugle zemaljske. Riječi hvale za organizaciju dolaze iz usta svih sudionika. Upravo je ta organizacija ono što najviše fascinira kod sljemenske utrke. Treba spomenuti kako u prilog Sljemenu ide to što je to jedna od rijetkih utrka koje se održavaju u glavnim gradovima. Skijaši se nalaze u samom centru grada, prije i poslije utrke se mogu opustiti šetnjom i razgledavanjem naše metropole. Velika razlika u odnosu na ostala skijališta koja se nalaze u malim mjestima na planinama.

sljeme

Savršena publika

Svake godine nakon Snježne kraljice čitamo kako je publika bila fantastična. Samim time što se okupi u tolikom broju, pridonosi ugledu utrke. Jer 8000 gledatelja na utrci ženskog slaloma u kojem Hrvatska nema aduta ne za slavlje, nego za drugu vožnju dovoljno govori samo za sebe. Kada se takav broj okupi na ženskom slalomu, nije niti čudno da Ivica u svojoj utrci privuče gotovo 15 000 gledatelja. Sigurno da u tome svoje prste imaju i organizatori koji se pobrinu da nitko ne ostane gladan i žedan. Sendviči, sarma, grah, sokovi, čaj i mnoge druge stvari nisu najvažnija stvar sljemenske utrke, ali nikako nisu za baciti. I mali navijački rekviziti ove su se godine pokazali kao pun pogodak. Zastavice koje su dobili svi u publici dočarale su posebnu atmosferu. Atmosfera je to kakvu bi poželjele mnoge skijaške utrke.

publika

Nije sve tako bajno

Ako već tražimo problem u vezi Snježne kraljice, možemo ga pronaći u onome što kronično nedostaje našoj državi. Riječ je o onome što pokreće svijet- novcu. Da bi sve teklo onako kako je zamišljeno potrebno je puno, a neki će reći i previše novca. I dok su troškovi organizacije ono što je jednostavno tako, u oči upada nagradni fond Snježne kraljice. On je drugi najveći u cijelom Svjetskom kupu i to je nešto što ne drži vodu. Jer svi znamo u kakvoj se situaciji nalazi Hrvatska i kakva recesija pogađa cijeli svijet. Nigdje drugdje svi oni koji završe utrku ne dobiju neke novce. Ali Zagreb se odlučio i za to. Možda je i to razlog što natjecatelji jedan do drugog izjavljuju ljubav Snježnoj kraljici. Jer ovdje imaju sve što požele. Luksuzan hotel, velike nagrade i utrku u glavnom gradu. Ako je sljemenska utrka toliko posebna, ona će takva biti i sa smanjenim nagradnim fondom. Uostalom stalno se ističe kako su slike sjajne atmosfere ono što odlazi u svijet, a publika će dolaziti bio nagradni fond 120.000 eura ili 50.000 eura. Pitanje je samo kakvu će sliku svijetu tada poslati skijaši.

pregled

Jasno je kako je organizacija cijele utrke dosegla vrhunac i iznad toga se ne može. Na skijaškom savezu i organizatorima je da sada na tom vrhu i ostanu, ali i da se zapitaju može li se jednako dobra utrka održati i s manjim budžetom.

Označeno , , , ,

U životu donirao gotovo 50 litara krvi!

Sjetite se samo koliko su nam puta na fakultetu rekli da otvorimo oči, pazimo na sitnice jer priče su svuda oko nas. A opet, toliko smo se puta susreli s time da ne znamo što napisati, kako pronaći priču. U takvim sam se problemima i sam našao tražeći ideju za novi post. A onda baš kako su rekli priča mi se našla pred očima. I to u doslovnom smislu. Svakodnevno čitamo kako se svi građani pozivaju da doniraju svoju krv i time učine jedno humano djelo. E pa moj je otac to humano djelo učinio ni manje ni više nego 104 puta.

OLYMPUS DIGITAL CAMERA

Kako je sve počelo

Zvonko Friš  rođen je 3.3.1955. u Kutini kao najmlađe dijete u šesteročlanoj obitelji. Čim je navršio 18 godina započeo je s darivanjem krvi. “Krv sam počeo darivati jer sam na to gledao kao na moju pomoć onima kojima je pomoć potrebna. Možda nisam mogao izdvojiti koju kunu kako bi nekome pomogao, pa sam odlučio kako će to biti moj doprinos. A poslije je to jednostavno postala navika.”  I od toga nije odustao sve do danas. Ako znamo da muške osobe krv mogu dati četiri puta godišnje, možemo zaključiti kako je u 29 godina propustio tek desetak davanja. A ako isto tako znamo da se svakim davanjem uzima 450ml krvi, možemo zaključiti kako je do sada donirao 46,8 litara krvi. Ta je brojka gotovo 10 puta veća od ukupne količine krvi u odraslom čovjeku.

Prijem kod predsjednika

Nakon svakog jubilarnog darivanja, u našem je stanu osvanula diploma, medalja ili neko drugo priznanje. A nakon stotog puta stigao je i poziv za prijem kod predsjednika Josipovića. Zvonko je uz 144 drugih ljudi primio odličje “Reda Danice hrvatske s likom Katarine Zrinske”. Bilo je to još jedno lijepo priznanje, a predsjednik Josipović se svima zahvalio zbog njihove dobrote i spremnosti da pomognu drugima.  “Sigurno je velika čast primiti priznanje od predsjednika države. Međutim, nitko od nas to ne radi kako bi nekada upoznao predsjednika. Nakon svakog jubileja (50., 75. ili 100. davanja) uslijedila je neka nagrada. Zato sada moj stan krase razne značke, diplome i zlatnici koji svjedoče o svim tim godinama doniranja krvi.

OLYMPUS DIGITAL CAMERA

Godina mirovanja

Iako je do sada bio i više nego redovit u svojim donacijama, prošlu je godinu cijelu morao propustiti. Zbog problema s tlakom nije bio u mogućnosti nastaviti sa svojom humanošću. 104 sigurno nije brojka na kojoj Zvonko misli stati i nada se kako će već naredne godine krenuti prema 110. davanju.

Krv nije voda

A da jabuka ne pada daleko od stabla, uvjerili smo se i u ovom slučaju. Nije Zvonko jedini iz obitelji koji se iskazao svojom humanošću. Naime, njegov je otac, također, krv donirao preko sto puta. A kako kaže popularna reklama: “Ni to nije sve.”  Zvonkova dva brata zajedno su krv darivali gotovo 200 puta. Jedan je ponosni član kluba 100+, dok je drugi u klubu 75 davanja.  Svi su zajedno do sada donirali oko 180 litara krvi i time sigurno spasili mnogo života.

OLYMPUS DIGITAL CAMERA

Ovakvi slučajevi najčešće prolaze nezapaženo, ali upravo su oni heroji naše države. Svaka osoba koja barem jednom udijeli svoju krv nekome zaslužuje sve pohvale, a što tek onda reći za osobe koje su to učinile preko 100 puta? Oni su ponos Hrvatske.

Označeno , , ,

Terapijsko jahanje s udrugom Topot

Udruga Topot iz Kutine osnovana je 2008. godine, a primarni je cilj bio razvoj konjičkih aktivnosti i promicanje ljubavi prema konjima. Topot sudjeluje u raznim manifestacijama i programima, a od prošle je godine krenuo s posebnim programom terapijskog jahanja.

282918_4662269149261_1863909885_n

Simbioza čovjeka i životinje

Nerijetko smo svjedoci priča o tome kako su čovjek i životinja najbolji prijatelji. Posebno mjesto u životinjskom svijetu zauzima najplemenitija životinja od svih- konj. Te graciozne životinje oduvijek ostavljaju jedan poseban dojam na ljude. Njihova veličina, ponašanje, trk, sve to izaziva divljenje i poštovanje kod ljudi. U Topotu su se dosjetili kako bi upravo ove životinje mogli iskoristiti za pomoć onima kojima je pomoć najpotrebnija. Djeci s poteškoćama u razvoju.

196663_4662269309265_563601153_n

Kako konj može pomoći?

Vedran Lukačević, volonter u udruzi, otkrio je kako zapravo konj pomaže u ovakvim situacijama. “Konj svojim kretnjama i prirodnom toplinom pomaže u razgibavanju korisnika. Također, tu se pomaže i u socijalizaciji korisnika sa okolinom i komunikaciji.”  Uz to sve, svakako treba napomenuti i veliku dozu samopouzdanja koju korisnici dobiju nakon svakog jahanja jer ipak upravljaju tako velikom životinjom. Za ovakvu terapiju najzaslužnija je vlasnica ranča Sandra Prevendar- Nekvapil. “Sandra je na ideju terapijskog jahanja došla prije nekoliko godina, ali kako sama procedura oko pokretanja tako nečega traje,  s terapijskim se  jahanjem  počelo tek  prošle godine.”- rekao je Vedran.

Topot u ovom trenutku raspolaže s 13 konja od kojih se 6 koriste za terapijsko jahanje. Kako bi konji bili spremni za tu odgovornu zadaću, Vedran poručuje da im treba posvetiti puno pažnje. “Briga za konje je svakodnevna. Od hranjenja, čišćenja pa i izjahivanja. Tako da je teško reći koliko bi to sati bilo dnevno. Ali u svakom slučaju to je jedna određena odgovornost kako bi konji bili mirni i uredni prilikom terapije.”

72848_4662268949256_1179085457_n

Ovo je još jedan pokazatelj kako se i s malim stvarima može puno pomoći onima kojima je to potrebno. Iako nekima ne izgleda da je to od velike koristi, svi iz udruge u Topot pozivaju takve ljude da dođu na njihov ranč i pogledaju jednu takvu terapiju i porazgovaraju s korisnicima.

Za kraj Vedran vas sve koji imate veliku ljubav prema konjima poziva da se pridružite udruzi: ““Da bi postali volonter na terapijskom jahanju potrebna je samo dobra volja i malo slobodnog vremena za druženje.”

Označeno , , ,

Tihomir Novak: “Cijeli život pamtit ću atmosferu s Europskog prvenstva”

Prije manje od godinu dana hrvatska se sportska javnost divila našim futsalim reprezentativcima. Pune arene u Splitu i Zagrebu, naslovne strane novina, prve vijesti u dnevncima, sve je to bio rezultat fenomenalnih ostvarenja naše reprezentacije na Europskom prvenstvu u Hrvatskoj. Jedan od onih koji su odigrali gotovo sve minute na tom prvenstvu je Tihomir Novak. Prema mišljenju mnogih jedan od najboljih (ako ne i najbolji) malonogometaš u Hrvatskoj. Vlasnik brojnih nagrada, između ostalog i one za najboljeg igrača Kutije šibica te drugi asistent spomenutog Europskog prvenstva.

tihica

S koliko godina i kako si uopće završio u futsalu?

“U futsalu sam završio sa 19-20 godina kada sam počeo paralelno igrati veliki i mali nogomet. Mali nogomet(futsal) sam počeo igrati na poziv ljudi iz MNK Petrinjčice koji su me zapazili na jednom malonogometnom turniru.”

Kakva je situacija s futsalom u HR?

“Moram reći da je futsal kod nas na dosta niskoj razini u organizacijskom  i financijskom aspektu. Mislim da imamo doista kvalitetne malonogometaše, ali da organizacija klubova i financijske (ne)prilike sprječavaju bolje rezultate. Što se tiče publike, to ovisi od grada do grada ali ima nekoliko sredina gdje su dvorane uvijek pune.”

Koliko zarađuju najbolji malonogometaši u Hrvatskoj, a koliko oni u inozemstvu?

“U Hrvatskoj je doista smiješno govoriti o nekim zaradama igrača zato što su to neke minimalne naknade koje se često na kraju ni ne ispoštuju. Za neke točne iznose plaća u inozemstvu neznam ali vjerujem da su i do 10-ak puta veće nego kod nas i, što je najvažnije, budu isplaćene.”

Do sada si promijenio nekoliko klubova u Hrvatskoj, ima li možda naznaka nekih inozemnih ponuda?

“Bilo je, praktički, svake godine nekakvih ponuda, ali ja nikada na kraju  nisam bio dovoljno odlučan da odem.”

2012. se bliži kraju, kako si zadovoljan svojim igrama u ovoj godini?

“Teško je govoriti u globalu, ali kada pogledam rezultate u 2012. (4. mjesto na EP, osvojeni kup i prvenstvo RH) onda moram biti zadovoljan.”

Koje su tvoje najveće vrline, a što trebaš popraviti da bi bio još bolji igrač?

“Uvijek je teško govoriti o sebi i biti realan tako da ne bih o vrlinama. A popraviti treba svaku fazu igre da bih bio što kompletniji igrač.”

527707_395203980517470_1219929918_n

Koji je tvoj najveći uspjeh u karijeri?

“Teško pitanje. Mislim da ih ima nekoliko s jednakom vrijednosti (osvojeni kupovi i prvenstva RH, Kutija šibica i polufinale Europskog prvenstva).”

Prošle si godine osvojio i Kutiju šibica i zaradio titulu najboljeg igrača turnira. Možeš li opisati kakav je to osjećaj s obzirom na to da je Kutija najpopularniji turnir u HR.

“Meni je to bio poseban osjećaj zbog toga što mi je to bilo već treće finale, a u prva dva navrata izgubili smo nakon penala. Kutija šibica je zaista poseban turnir za mene i ne može se usporediti ni sa jednim drugim.”

tihica2

Godina dana je prošla od EP-a u Hrvatskoj, sad kada su se slegle emocije, kako gledaš na cijeli taj spektakl i euforiju koja je vladala Hrvatskom?

“Jedno prekrasno iskustvo kojeg ću se uvijek rado prisjetiti. Nažalost, sumnjam da će se takvo nešto uskoro ponoviti u hrvatskom futsalu.”

Je li se nešto promijenilo na bolje nakon EP-a?

“Nažalost nije. Futsal je kod nas nastavio silaznom putanjom kojom ide već nekoliko godina.”

Kakvi su daljnji planovi  u reprezentaciji? Pred vama su kvalifikacije za EP 2014?

“Plan je da se prođe kroz kvalifikacije iako neće biti lako. S nama je u skupini Španjolska koja je i domaćin tog kvalifikacijskog turnira, Makedonija te čekamo još jednog protivnika koji nam dolazi iz pretkvalifikacija.Vjerujem da je realno da budemo drugi u skupini i kvalificiramo se u dodatne kvalifikacije.”

U javnosti je osvanula priča i da je španjolski izbornik izjavio kako bi upravo tebe htio u svojoj reprezentaciji. Kako ti gledaš na tu izjavu?

“Lijep komliment. Godi kada trener ponajbolje ekipe na svijetu tako nešto kaže.”

Tko je za tebe najbolji malonogometaš u Hrvatskoj, a tko u svijetu?

“Korab Morina, Josip Suton i Dario Marinovic. Od svjetskih nemam nekoga koga bih mogao izdvojiti.”

I za kraj, koji su tvoji ciljevi u nastavku karijere?

“Nemam nikakvih dugoročnih ciljeva. Jedini cilj je pobijediti prvu sljedeću utakmicu, pa onda onu drugu itd.”

Označeno , , ,

Postoji li Advent u Zagrebu?

Božićno vrijeme unosi radost u mnoga srca. Lampice, okićeni gradovi, kuhano vino, osjećaj da dolazi nešto posebno gotovo nikoga ne ostavlja ravnodušnim. Taj su osjećaj iskoristile i mnogobrojne korporacije, trgovinski lanci i razni proizvođači koji upravo na Božiću vide idealnu zaradu. Jedni od onih koji su se uključili u to su i gradovi, pa nas tako agencije bombardiraju s Adventom u Beču, Budimpešti, Bratislavi, Sarajevu i raznim drugim lokacijama. Ta priča potaknula je i grad Zagreb pa se u zadnjih par godina sve više radi na Adventu u Zagrebu.

advent2

Advent u Zagrebu

Ulice Zagreba neodoljivo su počele podsjećati na Beč. Prije svega ukrasima. Kao da je netko uzeo i kopirao Beč. Beč u malom. Sve se više kućica s raznim proizvodima postavljalo, sve se više sajmova otvaralo, a s time i sve je više ljudi cirkuliralo gradom. Kao što sam već rekao, Beč je bio najljepše mjesto koje sam vidio. Ali tada sam vidio Zrinjevac. I sada mislim da se najljepše božićno mjesto nalazi upravo u našem gradu. Siguran sam da se na svakom letku, svakom promotivnom plakatu mora nalaziti Zrinjevac. Jer grijeh je ne vidjeti takvu ljepotu.

U razgovoru s kolegicama koje ove godine rade na Zrinjevcu saznao sam kako ima dosta turista koji su se odlučili za Zagreb. I one same su bile iznaneđene, ali shvatio sam to kao pomak prema naprijed. Sve ideje, svaka potrošena kuna za ukrašavanje grada, time se vraća. Svaki turist donosi sa sobom toliko potrebni novac u našu državu.

Gdje je nestao Zagreb?

Kako sam i sam zaključio da stvari idu u odličnom smjeru uz dodatnu potvrdu kolegica, odlučio sam malo istražiti po internetu. I zapitao se: GDJE JE NESTAO ZAGREB? Otvorio sam prvo bosansko-hercegovačke agencije. I pronašao…. NIŠTA. Na jednoj, na drugoj, na trećoj, na popisu svih agencija i putovanja u BiH. Advent u Budimpešti, u Grazu, doček na svim mogućim mjestima kugle zemaljske. Ali Zagreba nigdje. Tako sam krenuo malo istočnije i došao do srpskih internet stranica i njihovih turističkih agencija. Ako poželite otići na Kubu, Kostariku, Grenland pa vjerojatno i Mars nema nikakvih problema. Ali Zagreb? Nema šanse. Ponovno nisam pronašao niti jednu ponudu.

advent3

Treća sreća

Niti svi ovi neuspjesi nisu me obeshrabrili. Krenuo sam na treću susjednu državu, svima nama dragu Sloveniju.Usput sam i otkrio jednu stvar. Slovenci imaju puno bolji i lakši način pretraživanja po agencijama od ostalih susjeda. Ali tu prestaje svaka dobra priča.  Zagreba ni u talonu. Ako hoćete Novu godinu dočekati na Jadranu, to se pronađe bez problema. Advent u milijun europskih gradova također. Ali Advent ili Nova godina u Zagrebu? A-a. Nisam neki stručnjak za slovenski jezik i ostavljam mogućnost pogreške, ali vjerujem da Hrvaška i Zagreb nisu toliko nevidljivi i nerazumljivi. Sad sam stvarno ljut. Pokušavam pronaći češke agencije, ipak je Jadran popularan kod njih. Otvoreno pozivam svakoga da se upusti u igranje Don Quijota s time. Sve mi se više čini da Zagreb ne postoji.  Da se bolje skoncentriram i Advent u Tunguziji bi pronašao prije. I kada sam već izgubio nadu, potrošio sve živce i zapitao se je li smak svijeta dohvatio jedino Zagreb, doživio sam prosvjetljenje. Ponovno se vraćam na slovenske agencije i pogađam u sridu. Advent v srcu Zagreba od 24,50€. Braća Slovenci odlučili su da jednodnevni izlet ipak nije toliki promašaj.

advent

U Hrvatskoj ništa novo

Kako je Hrvatska prekrasna zemlja uvjerili smo se već mnogo puta. Uvjerili su se u to i mnogobrojni turisti. Ali osim te ljepote, ponekad pomislim da nema ništa drugo. Umjesto da iskoristimo sve turističke potencijale, kod nas se koristi samo Jadran. I to je zapravo prepušteno samo sebi, bez neke posebne strategije i ideje kako još poboljšati turizam. A sada sam se uvjerio kako ne znamo niti iskoristiti potencijale glavnog grada koji obiluje ljepotama i turističkim potencijalom. Kako se bliže izbori za gradonačelnika Zagreba, nadam se da će onaj koji ponese tu titulu znati kako iz Zagreba izvući turistički potencijal.

Označeno , , ,

Zašto je sramota podržavati Cedevitu?

Hrvatska košarka već se duže vrijeme nalazi na marginama. Reprezentacija ne može ostvariti neki veći uspjeh, hrvatski su klubovi potpuno nekonkurentni u europi, a niti u regiji se ne mogu izboriti za prevlast jer tu Partizan drži primat. Tek su dva kluba u posljednje vrijeme pokrenula pozitivne priče. Jedan od njih je Split koji bez novaca i sponzora radi čuda (u hrvatskim okvirima), a druga je Cedevita koja s jakom kompanijom iza sebe pokušava vratiti hrvatsku košarku na stare staze slave.

UMJETNI KLUB

Iako je Cedevita ostvarila posljednji veliki europski uspjeh hrvatske košarke, u hrvatskim okvirima i dalje ne može pronaći svoje mjesto pod suncem. Mnogi smatraju kako je to umjetno stvoreni klub i da on ne zaslužuje respekt niti ulazak u istu rečenicu s klubovima slavne prošlosti poput Cibone, Zadra i Splita. Istina je kako nema bogatu prošlost i istina je kako se trenutno ne može uspoređivati s puno slavnijim klubovima s naših prostora, ali to ju ne čini umjetnim klubom. Košarkaški klub Cedevita iza sebe ima moćnu kompaniju koju vode zaljubljenici u košarku. Ne ulazim u mogućnost postojanja određene koristi od financiranja košarkaškog kluba, ali to taj klub ne čini umjetnim. Budimo realni, svaki klub je pokrenut s nekim novcima. Počevši od onih najstarijih pa sve do današnjih klubova. Jedina je razlika, povijest. Određeni je klubovi imaju, a određeni ne. Ali to ne znači da za 50-ak godina nećemo upravo Cedevitu smatrati klubom slavne prošlosti, a neki novi klub umjetno stvorenim.

 IMG_6397

NOVAC POKREĆE SPORT

Profesionalni sport ponajprije ovisi o novcu. Ako nemate novca, ne možete biti konkurentni. To je posve jasno. I zato nema ništa loše ako netko s kapitalom uđe u sportske klubove. Bio to Volpi u Rijeku ili Tedeschi u Cedevitu. Druga je stvar postojanje određenih šeika koji su krenuli u osvajanje nogometnog svijeta. Taj dio sporta nema veze sa sportom. Ne zato što oni ulaze u sport, već zato što se doslovno razbacuju naftnim novcem. PSG ili Man City u mome svijetu ne izazivaju simpatije. Oni i dalje nisu umjetni klubovi jer su svoju povijest dugo gradili, ali u današnjim okvirima stvaraju ogorčenost kod sportske javnosti. No u tu priču se ne može svrstati Cedevita. Ne zbog količine novca, već zato što se ni u kojem trenutku ne može reći da se oni razbacuju novcem. Jedino ako razbacivanjem smatramo mogućnost kupovine nešto boljih igrača.

IMG_6396

KAKO PRIVUĆI PUBLIKU?

Samim time što je Cedevita relativno nov klub, jasno je kako oni i dalje nemaju veliku publiku iza sebe. I oni su sami svjesni kako trenutno u Zagrebu ne mogu privući 5-6 tisuća ljudi koji će napuniti Draženov dom. Zato se koriste jakim marketingom, a ako tako hoćete i laganim potkupljivanjem gledatelja.  Ali u tome nema ništa loše. Mene nikako nije sram reći da sam protiv Estudiantesa prošle godine za 29kn dobio majicu, cedevitu GO i grickalice. I ulaznicu. I da sam zdušno navijao da Cedevita ostvari pobjedu. Jednako kao što bi navijao i da nisam dobio te poklone. Ali na taj način Cedevita te privuče k sebi. Nije me sramota ni što sam na prošlotjednoj utakmici protiv Olympiacosa u najjačem europskom košarkaškom natjecanju, ulaznicu platio samo 15 kuna. I opet dobio dvije vrste grickalica. Za 15 kuna možete popiti jednu pivu u kafiću, a ovako za 15 kuna svaki sportski zaljubljenik dobije 2 sata zabave. Možda takav način neće privući jaku navijačku bazu, ali će privući ljude željne sporta, željne zabave koji će sigurno podržati njihov klub. Uostalom nije li i Cibona tek nedavno dobila organiziranu navijačku skupinu?

Ono što je sve jasnije u okvirima hrvatskog sporta jest činjenica da uspjeh i publika dolaze uz jak marketing. Najbolji primjer toga je Medveščak, a i Cedevita se nalazi na dobrom putu. Sport sve više postaje zabava i spektakl i u tome treba tražiti ciljanu publiku. Voljeli je ili ne, morate priznati da Cedevita radi dobar posao. A kroz vrijeme doći će i respekt. Jer kao što starije generacije mogu Cibonu nazivati svojim klubom jer su uz nju svo vrijeme, tako će i neke mlađe generacije upravo u Cedeviti pronaći omiljeni klub i s njome stvarati povijest.

Označeno , , , , ,

Nepomireni ili zatucani katolici ispranog mozga?

Uvođenje zdravstvenog odgoja u osnovne i srednje škole u posljednje vrijeme zauzima sve više prostora u medijima. Ponajviše je to zahvaljujući građanskoj inicijativi Nepomirenih koji ne žele prihvatiti takav oblik obrazovanja za svoju djecu. Povodom toga organizirali su i prosvjed igračaka diljem Hrvatske. Prosvjedi su se održali u srijedu, 5.12. u više od 20 gradova Hrvatske. Glavni i najmasovniji prosvjed održan je u Zagrebu na Markovom trgu. Više o samom prosvjedu pročitajte na Večernji list

IMG_6341

Zatucani turbokatolici ispranog mozga

I tako dok jedni prosvjeduju, drugi bacaju drvlje i kamenje po njima. Sama tema zdravstvenog odgoja dovoljno je problematična u društvu za koje znamo da je pretežno katoličko. U društvu u kojem Crkva i religija i dalje imaju važnu ulogu. A kada se na tu problematiku nadoveže i druga strana koja još oštrije krene u vrijeđanje i progon neistomišljenika javi se niz problema. Zadnjih sam dana posebno pratio sve komentare i misli povezane s inicijativom Nepomirenih, kao i članke u kojima se govori o njima. I došao do zaključka da me sram. Sram me što živim u društvu u kojem se nekoga naziva zatucanim. Sram me što živim u društvu gdje je netko samo zato što se protivi jednoj ideji okarakteriziran kao budala, idiot. Sram me što živim u društvu u kojem se onaj koji živi po načelu Crkve  i onoga što ona promiče naziva turbokatolikom. Sram me što je naše društvo te ljude odlučilo nazvati ljudima ispranog mozga, samo zato što i dalje vjeruju u ispravnost onoga o čemu govori njihova vjera. Ni u kojem slučaju to ne znači da je netko manji vjernik zato što se ne protivi zdravstvenom odgoju, niti je netko manji vjernik što se u svom životu ne vodi onime što se propovjeda. Ali ako netko radi baš to, zar je on zatucani katolik? U zemlji u kojoj je religija i dalje od velikog značaja. Ako netko radi bašto, zar je on ispranog mozga?

IMG_6345

Moralne vertikale hrvatskog društva

A upravo takve izjave dolaze od očigledno moralnih vertikala hrvatskog društva. Onih koje bi svaka zemlja poželjela za svoje stanovnike, neke čak i za vođenje države, jer oni su ti koji ne promiču mržnju, koji promiču različitosti, ljubav i sreću diljem Hrvatske i svijeta. Takvi komentari dolaze od istih onih koji u svom krugu ljudi pričaju protiv svih oblika različitosti. Ne shvaćam potrebu za vrijeđanjem, samo zato što netko drugačije misli. Zar onda ne postaješ isti kao i oni koje vrijeđaš? Postaješ čak i gori. Postaješ licemjeran. Postaješ licemjeran jer svim silama pokušavaš oblatiti onu drugu stranu zato što se ne slažeš s njima. Blatiš ih jer se oni ne slažu s onime što ti misliš. A onda ih blatiš jer se slažu s onime što ti ne misliš.A upravo si ti uvijek u pravu. Upravo si ti ono u što bi se društvo trebalo ugledati kako bi postalo društvo blagostanja.

Borba protiv ideje ili borba protiv Crkve?

U zadnje vrijeme postaje jasno kako se vodi velika borba protiv Crkve. Protiv Crkve koja nije bezgrešna. Protiv Crkve koja ima svojih problema. Protiv Crkve u kojoj su svećenici optuženi za pedofiliju. Protiv Crkve koja gradi iznimne građevine u doba najveće krize. Sve su to njeni veliki grijesi. Ali to su grijesi koje rade ljudi. Zar ćemo onda Crkvu poistovjetiti s 5% svećenika pedofila, makar se ostalih 95% svim silama trudi dokazati da su oni drugačiji? Nije mi jasno kako se može nekoga tko se protivi zdravstvenom odgoju nazvati zatucanim katolikom samo zato što se protivi tome. I vjeruje u Boga. Jer očito se nitko normalan ne protivi tome. Samo nenormalni katolici.

IMG_6340

A gdje sam tu ja?

Zdravstveni odgoj potreban je Hrvatskoj. Bio je potreban i prije, ali nikada nije kasno da ga se uvede. Ali ne na ovaj način. Ne slažem se s Nepomirenima da bi trebao biti izboran. Zdravstveni odgoj mora biti obavezan za sve. Ali da se razumijemo, ovdje se govori samo o jednom dijelu, a to je seksualni odgoj.  A on se ne može uvesti u trećem razredu osnovne škole. I ne smije. Jer tko je od nas u trećem razredu osnovne znao išta o tome ili uopće želio znati? A danas svejedno nismo unakaženi. Normalno vrijeme za uvođenje takvog odgoja moralo bi biti krajem osnovne škole. Sedmi ili šesti razred. Kada djeca već počinju misliti svojom glavom, ali i kada im se javljaju određene tjelesne potrebe. Jer stvarno nije potrebno da djeca o tome slušaju u 4. osnovne. Ali uz to ja ne želim da moj sin uči kako on može biti žena ili da moja kćer uči kako može biti muškarac. Ne želim niti da uči da je u redu biti homoseksualac. Isto kao što ne želim da se bavi opasnim poslom, da se drogira i sve ostalo. Jesam li zato rasist ili nešto treće? Možda i jesam, ali ja to ne želim. Jesam li zato zatucani turbokatolik? Ako vi tako kažete. Jesam li licemjeran jer sam radio isto ono što su drugi radili Nepomirenima? Možda i jesam. Ali ja najbolje znam kojim se dijelovima protivim i zašto. I najbolje znam što oblikuje moje mišljenje. A vjerujte mi to nije Crkva. Koliko god da vjerujem, mislim svojom glavom. A nažalost hrvatsko je društvo puno onih koji ne vjeruju, a svejedno ne misle svojom glavom.

Srdačno Vaš,

Zatucani turbokatolik ispranog mozga

Označeno , , , ,

Kako je dobro biti amater!

U Kutini je u utorak, 20.11. održana svečanost povodom 40. godina postojanja Nogometnog kluba Lokomotiva. Svečanost obilježavanja započela je polaganjem vijenaca na kutinskom groblju za sve poginule i preminule članove Nk Lokomotive. Glavni događaj dana bila je nogometna utakmica između prvih momčadi Lokomotive i drugoligaša Hrvatskog dragovoljca. Gosti iz Zagreba odlučili su obilježiti veliki dan jednog malenog kluba te su uz utakmicu prisustvovali i polaganju vijenaca na groblju i završnoj svečanosti u domu u Radićevoj ulici. Tamo su svi osnivači kluba i dugogodišnji suradnici primili zahvalnice za pomoć i rad u klubu, a cijela zabava uz obilje dobre atmosfere potrajala je do dugo u noć.

Ovo je samo jedan događaj koji me potaknuo da pišem o amaterizmu u Hrvata. Nogometni klub Lokomotiva nalazi se u 1. županijskoj ligi, što je po rangiranju 5. liga hrvatskog nogometa. Ta je liga u potpunosti amaterizirana, a u istoimenom klubu niti jedan igrač, član uprave ili bilo tko drugi ne prima novac za obavljanje svoje funkcije. Ipak, klub je opstao već 40. godina.  Trenutno u Lokomotivi djeluje 5 selekcija: limači, pioniri, juniori, seniori i veterani. Kada se sve zbroji to je preko 100 ljudi uključenih u pogone istoimenog kluba. To je stotinu ljudi, djece koja svoje vrijeme ne provode na fejsbuku, u birtijama, pred televizorom ili jednostavno zatvoreni u svojim sobama.

Smatrate li samo profesionalni sport “pravim” sportom? Mislite li da se sportašem može nazvati samo netko tko ide po brojnim svjetskim i europskim natjecanjima? Upravo je amaterski sport najbrojniji. Upravo je amaterski sport taj koji ljude integrira u određene dijelove društva. Upravo je amaterski sport taj koji spaja ljude. Amateri možda ne primaju novce. Amateri možda ne postaju idoli diljem svijeta. Ali oni su sportaši u svakom smislu te riječi. I svatko tko je ijednom bio član neke amaterske ekipe, shvatit će o čemu pričam. U takvim klubovima postoji neki duh, postoji neka energija koja se ne može povezati s profesionalizmom. U takvim klubovima igrači postaju obitelj i zajedno proživljavaju mnoge situacije iz vlastitog života.

Da situacija nikako nije laka govori nam predsjednik Lokomotive, Ivan Rendulić. U kratkom razgovoru opisao je kako je to voditi jedan klub i s kakvim se sve poteškoćama bori u današnje vrijeme.

Gospodine Rendulić, možete li reći nešto o današnjem djelovanju nogometnog kluba Lokomotiva?

Pa, kao što ste i sami rekli Lokomotiva je upravo proslavila 40. godina svoga postojanja. Od tada do danas bilo je puno uspona i padova, ali ovo je jedno od najkritičnijih vremena u povijesti kluba. Ne samo našega, nego većine amaterskih klubova u regiji. Lokomotiva već nekoliko godina uspjeva održati u radu čak 5 pogona. U našem je sustavu preko 100 igrača, ali sve je teže financijski pokriti sve radnje potrebne za normalno funkcioniranje kluba.

Očito je kako su financije najveći problem amaterskih klubova. Koji su izvori financiranja takvih klubova i koji se sve troškovi javljaju u radu kluba?

Da, financije su definitivno najveći problem. Kod većine klubova javlja se i problem mlađih uzrasta jer djecu jednostavno ne privlači dolazak na igralište. Lokomotiva s time na sreću nema problema. Mi i dalje uspjevamo nekako privuči djecu i smatram kako za to nismo adekvatno financijski pokriveni. Izvori financiranja su prije svega grad Kutina koji daje najveći iznos, ali on također nije dovoljan za pokriti funkcioniranje kluba. Nešto novaca dolazi i od sitnih sponzora, ali i to je sve rjeđe. Vjerujte mi, mnogi od članova uprave potežu u vlastiti u džep kako bi klub i dalje postojao. A troškovi su brojni. Od plaćanja same registracije igrača, do sudaca, prijevoza, održavanja igrališta te vode i plina kako bi igrači uvijek došli na toplo.

To znači da biti predsjednik nije samo titula koja označava sjedenje u fotelji i nadgledanje rada?

Ha ha ha… U ovakvim uvjetima predsjednik je jednak običnom radniku. On mora većinu svog vremena provoditi na igralištu, a nemojte zaboraviti da uz to ima i svoj svakodnevni posao. Mora organizirati sve potrebno za održavanje utakmica, ali isto tako mora i lajmati, brisati svlačionice, stavljati mreže i puno drugih stvari.

Što onda potakne osobu da se uopće kandidira za predsjednika jednog nogometnog kluba?

Ljubav. Ljubav prema nogometu, ljubav prema klubu. Morate znati da Lokomotiva postoji već 40. godina. Neki ljudi su uz nju od samog osnivanja i oni se svim silama trude da nastavi s radom. A i kada vidite svu tu djecu koja vesela i s nestrpljenjem dolaze na svaku utakmicu i trening, shvatite da je to ono najvažnije. Shvatite da su ona upravo ono za što se isplati boriti i truditi. Jer svako dijete dovedeno na igralište, označava jedno dijete manje prepušteno nekim lošim utjecajima.

Kao što kaže predsjednik Rendulić, ljubav je ono što pokreće brojne entuzijaste. Djeca su ona na kojima svijet ostaje. Ako ih naučimo da nije potrebno biti Messi ili Ronaldo da bi bio sportaš, dolazimo na pravi put. Ako ih uspijemo potaknuti na bavljenje sportom, misija je uspjela. Jer par sati tjedno na zraku, s loptom i prijateljima ne može se mjeriti s par sati provedenih “buljenja” u monitore.

Označeno , , , , ,
InSide

Čušpajz "ili-ili" tema

zvonimirmatutinovic

Tko sam? Što sam? Vaš sam Spisatelj!

Sasvim (ne)obični ljudi

"Svatko vidi kako izgledaš, ali malo ih zna ono što zbilja jesi" N. Machiavelli

Piskaranje i piskaralaško prigovaranje.

Blog u službi konvergencije medija.

Press Code

''The more difficult the victory, the greater the happiness in winning!'' - Pele